Kazalište potlačenih nastalo je u Brazilu, prvenstveno zaslugom Augusta Boala, koji je zajedno sa svojom kazališnom skupinom odlučio naglavačke okrenuti format klasičnog kazališta. Klasično kazalište podrazumijeva pasivnu publiku, za koju prostor u kojem se predstava izvodi nema veze s njihovim življenim iskustvima, a predstave govore o njima dalekim temama. Ništa od toga nije privlačilo Boala. Za njega se, naime, kazalište ne nalazi samo u posvećenim hramovima: kazalište je cijeli svijet, a glumci smo svi mi. Umjesto da se prikazuju predstave koje su napisali Europljani, a režirali privilegirani intelektualci koji su imali pristup europskim sveučilištima, Boal i njegovi suradnici željeli su govoriti o svojoj svakodnevici, te otvoriti kazališno iskustvo i praksu za sve klase i rase Brazila. Najvažnije od svega, umjesto da publika bude pasivni primatelj koji u mraku dvorane bez pogovora promatra predstavu, a s protagonistima suosjeća, ali je lišen ingerencija da bilo što promijeni – ona postaje aktivni sudionik, na licu mjesta stvarajući i mijenjajući predstavu. 
Forum kazalište vjerojatno je najpoznatiji oblik kazališta potlačenih i temelj iz kojeg izrasta većina ostalih tehnika. Predstava u forum kazalištu ima standardiziranu dramaturgiju: započinje s upoznavanjem antagonista, koji je na neki način uvijek u poziciji moći, kao i protagonista, koji je u fokusu scene. Protagonist raspolaže vlastitom voljom: postoji nešto što želi učiniti, a što se kosi s voljom antagonista. Ni  protagonistica (ili protagonostice – protagonist može biti i grupa!), kao ni antagonist(i/ce), ne nalaze se u vakumu: oni su dio šireg društvenog konteksta koji određuje njihove specifične odnose. Primjerice, isti lik unutar jedne scene ili predstave može biti protagonist, npr. ako je radnik u tvornici u kojoj nema osnovna radnička prava (jer širi društveni kontekst jest onaj kapitalističke eksploatacije), a u drugoj antagonist, recimo ako vrši obiteljsko nasilje (jer je onda širi društveni kontekst onaj patrijarhata). Zato je važno i da se u svakoj predstavi pokuša prikazati i konkretan društveni kontekst u kojem se scena odvija. Primjerice, u jednoj predstavi koju je predstavljala forum grupa iz poznate favele Mare u Centru za kazalište potlačenih u Rio de Janeiru upoznajemo mladića koji je dobio posao u tvrtki u centru grada. Ide mu dobro sve dok mu u jednom trenutku u razgovoru sa suradnicima ne izleti da živi u faveli. Njegovi kolege s posla ostaju u šoku, a vijest stigne i do šefa. Ovaj mladića odlučuje otpusiti, budući da su "svi faveladi (žitelji favela) lopovi i kriminalci". Protagonist ove priče mladić je iz favele, i njegova je volja da radi svoj posao, možda i da napreduje i gradi karijeru. Antagonist je šef, koji ga zbog rasističkih i klasnih predrasuda otpušta, iako u njegovoj viziji situacije on to čini kako bi zaštitio sebe i ostale od potencijalnih problema. Ostali radnici su tritagonisti: oni svojim djelovanjem ili nedjelovanjem mogu pomoći ili protagonistu ili antagonistu. Kontekst u kojem se predstava događa jest onaj kapitalizma i rasizma u suvremenom Brazilu, na početku predstave simbolički ustanovljen kroz nekoliko scena. Bilo koja od vježbi i tehnika kazališta potlačenih može poslužiti za prikaz konteksta: novinsko kazalište, ritam mašina, zaleđene slike, korištenje zvuka, slike i kostima, ili bilo što drugo što vam vlastita kreativnost donese. Nakon što smo upoznali likove i situaciju, dolazi do glavnog konflikta – u ovom slučaju to je otkaz. U toj se situaciji naš protagonist pokušava izboriti za sebe, ali ne uspijeva: scena završava njegovim pakiranjem i odlaskom. Predstava forum kazališta uvijek završava porazom protagonista, zato što je predstava zapravo pitanje koje postavljamo publici, formuliranje problema koji želimo istraživati zajedno s publikom. To pitanje mora biti autentično, i doći od od samih sudionica radionice, a ne biti nametnuto od facilitatora. U predstavi ga protagonist treba prepoznati i pokušati promijeniti – protagonistica nije puka žrtva!
Dramaturgija forum kazališta podložna je promjeni i eksperimentu, ali najčešće zadržava prepoznatljivu osnovnu strukturu. Međutim, kako je sam Boal inzistirao da ne želi držati monopol na metodi, te da ona treba biti otvorena i prilagodljiva potrebama onih koji ju koriste, u okviru foruma razvile su se i drugačije dramaturgije. Primjerice, forum kazalište moguće je koristiti u kontekstu organiziranja zajednice, što će se zrcaliti i u samoj dramaturgiji: umjesto da glavni sukob nalazi u odnosu protagonist-antagonist, ona će se fokusirati na organiziranje zajednice, kako bi ova izgradila dovoljnu moć da se suprotstavi antagonistu. Primjerice, umjesto da se fokusira na sukob stanarke i stanodavke koja je značajno povisila rentu, te na taj način učinila stanovanje nepristupačnim stanarki-protagonistici, predstava grupe Tartaruga Falante iz Portugala fokusira se na napore stanarke da se organizira s drugim stanarima u zgradi kako bi se zajedno borili za pristupačno stanovanje. I predstava koju smo pripremili u okviru ovog projekta, a koja tematizira širenje pornografske fotomontaže s likom učenice osmoga razreda, zbog koje ova pada u depresiju i prestaje dolaziti u školu, također je ustrojena na ponešto izmijenjenoj dramaturgiji. Naime, u skladu s nazovom, “Pošiljatelj nepoznat”, bilo nam je važno da se naglasak pomakne s pitanja tko je napravio fotomontažu, te da se fokusiramo na problem samog širenja slike, kao i na odgovornost svih uključenih strana. Stoga smo dramaturgiju predstave organizirali na način da je informacija o “glavnom krivcu” nepoznata, upravo kako bi naglasak bio na odgovornosti cjelokupnog sustava, učenika, roditelja i prosvjetnih radnika. 
Jednom kada je predstava postavljena, a glumci dobro upoznati sa svojim likovima, pristupa se izvedbi. Premda se i inače običava reći da je svaka kazališna predstava svijet za sebe, u forum kazalištu ova maksima vrijedi doslovno: predstava se prikazuje onako kako je uvježbana i pripremljena, od početka do kraja, samo u inicijalnoj fazi izvedbe. Nakon toga ostatak je izvedbe u rukama publike: posredovanjem kuringe (jokera, facilitatora), članice i članovi publike postaju ti koji definiraju problem, ulaze u uloge protagonista i tritagonista i pokušavaju se drugačije postaviti, pa i riješiti problem; oni koji komentiraju tuđe intervencije i od njih uče, organiziraju se i sudjeluju u predstavi. Zadaća kuringe je to da postavi pravila igre i ustanovi okvir unutar koje se situacija odigrava, no istinska zvijezda je publika. Izvedba se završava nakon što se iskuša nekoliko različitih zamisli o tome kako pristupiti situaciji, ali da pritom ipak ne bude sve rečeno. Za razliku od institucije klasičnog kazališta, suštinski obilježenog konceptom katarze kao zaključka događanja na pozornici, Forum kazalište istinski je otvorena forma: i publika treba izaći u svijet propitujući i promišljajući problem, jer će im to omogućiti da dođu do novih rješenja, a možda ih i primijene u životu.
Otvorenost forumske forme iskoristili smo u ovome projektu kako bismo metodologiju forum kazališta uposlili za proces razmišljanja, educiranja i predlaganja rješenja sa što većim brojem osoba kojih se tema cyberbullying izravno tiče: djece, njihovih roditelja i nastavnika. Zabilježili smo prijedloge rješenja i pitanja koja su se pojavila na samim izvedbama, ali smo razaslali i pripadajući upitnik, kako bismo prikupili i naknadna razmišljanja i osvrte. 

PREDSTAVA “POŠILJATELJ NEPOZNAT”

Predstava “Pošiljatelj nepoznat” sastoji se od tri scene, od kojih svaka na svoj način govori o problemu koji se pojavio u tom fiktivnom svijetu: netko je napravio i dalje poslao fotomontažu lica djevojčice iz osmog razreda na pornografskoj fotografiji, i ona se proširila preko društvene mreže i aplikacije za razmjenu poruka. Prva scena odvija se na školskom igralištu. Troje djece koji su dobili fotografiju i različito se postavljaju prema njenom prosljeđivanju – je li to samo zabava, je li svima jasno da se radi o fotomontaži, je li to uopće bitno, kako se suprotstaviti vršnjacima ukoliko se ne radi direktno o tebi, pitanja su koja su se otvarala oko ove scene. U drugoj sceni vidimo situaciju u školi: spada li ovaj “slučaj” uopće pod ingerenciju škole, može li škola išta učiniti ukoliko nije moguće pronaći krivca, koliko su razrednici i stručna služba zapravo upoznati s online životima svojih učenika, i je li online sfera prostor škole, kuće, ili nešto treće? Treća scena pak prikazuje situaciju u obitelji u kojoj je jedan roditelj zgrožen postojanjem i širenjem fotografije, dok drugi u tome vidi tek bezazlenu dječju zafrkanciju. Zauzvrat, u predstavi ne vidimo samu djevojčicu-žrtvu cyberbullyinga, kao što ni ne saznajemo tko je bio taj koji je prvi poslao fotografiju. Željeli smo, naime, izbjeći kako propitivanje ponašanja žrtve i njeno patroniziranje dijeljenjem savjeta, tako i individualizaciju krivnje – pronalaženje “pravog krivca” koje navodi na zaključak da mi sami nismo odgovorni. Opisanom dramaturgijom, naprotiv, i učenicima i roditeljima i školi omogućujemo da promisle vlastitu ulogu u suzbijanju i sprečavanju cyberbullinga, kao i konkretne potrebe koje imaju kako bi to mogli. 
Predstavu smo igrali u 12 razreda OŠ Frana Galovića, na roditeljskim sastancima na kojima su roditelji prisustvovali zajedno sa svojom djecom i razrednicom kao aktivna publika u predstavi. Na tim izvedbama čuli smo da je scena prepoznatljiva, saznali smo da se u nekim razredima se dogodila slična situacija, dok u drugima nije, ali su učenici upoznati s tom mogućnošću, a i sami su iskusili različite oblike cyberbullyinga, što odgovara i rezultatima istraživanja koje je proveo ERF u zagrebačkim osnovnim školama. Također, postala je jasna i činjenica da i djeca i roditelji i nastavnici ovu konkretnu istuaciju prepoznaju kao iznimno problematičnu: jednom kad slika postane viralna, kad ju se dovoljno puta podijeli u virtualnom prostoru, čak ni eventualno pronalaženje i kažnjavanje “izvornog” pošiljatelja neće popraviti situaciju. Jedino što vide kao moguće rješenje neki je novi skandal, koji će ovaj aktualni onda baciti u zaborav. To je izazov za čitavo društvo, na koji još uvijek nismo našli jasan odgovor i lako rješenje, što postaje osobito teško u situaciji kada djeca imaju veliko povjerenje u odrasle da će oni riješiti problem, dok odrasli nemaju dobar odgovor. Vrlo česte intervencije u predstavi iz pozicije učenika bile su da se zove razrednica ili pedagoginja, iz pozicije škole da se razgovara s roditeljima, a iz pozicije roditelja da razgovara sa školom – svi su se nadali da bi neka druga strana mogla imati čarobno rješenje. No kako ono, nažalost, još ne postoji, na svima nama je da ga zajednički pokušamo osmisliti. Spomenuti tip intervencija pokazao je i to da da je svima u školskom trokutu jasno da je nužno djelovati zajedno – bez dijaloga škole, roditelja i djece nema mogućnosti za nalaženje rješenja.
Intervencije u prvoj sceni fokusirale su se na osnaživanje djece koja su već svjesna da je širenje sličnih fotografija štetno da se suprotstave svojim vršnjacima koji to ohrabruju ili toleriraju. Najčešći pristup osnaživanju bio je povećanje broja djece koja se suprotstavljaju onima koji razašilju fotografiju. I sami učenici prepoznali su da je jednome djetetu puno teže da se samo suprotstavi svojim vršnjacima, te su zaključili da je pronalazak saveznika i zajedničko djelovanje važan korak naprijed. Nadalje, jedna od najčešćih intervencija sastojala se u tome da se obavijesti odrasla osoba. U tim slučajevima djeca su se gotovo isključivo okretala nastavnicima i stručnoj službi, roditelje su vidjeli kao podršku u rješavanju problema koji se tiču njih osobno, ali ne i problema koji postoje unutar kolektiva, ali se ne tiču njih direktno. U nekoliko su se navrata učenici i izravno obratili ravnateljici, koju su vidjeli kao osobu koja ima autoritet i ingerenciju da se bavi rješavanjem ove vrste problema – što među ostalim potvrđuje i to koliko ozbiljno učenici vide problem cyberbullyinga. 
U drugoj sceni intervencije su išle u smjeru organiziranja preventivnih radionica, razgovora sa roditeljima svih uključenih, kontaktiranja drugih institucija, poput policije (bilo direktnim pozivom, bilo preko kontakt-policajca), te uključivanja cjelokupnog školskog odbora.
U trećoj sceni, onoj u čijem su centru bili roditelji, fokus je bio na pružanju podrške drugim roditeljima (posebice roditeljima žrtve) i organiziranju grupa za razmjene informacija. Posebno je zanimljiva bila intervencija u kojoj su učenici odlučili organizirati radionicu na kojoj bi svoje i roditelje ostalih učenika škole upoznali s aplikacijama i načinima korištenja interneta u svojoj generaciji.